ČETIRI BUNARA: NEISPRIČANA PRIČA

Antun Vrančić (Šibenik, 29. V. 1504 – Prešov, Slovačka, 15. VI. 1573) poznati je hrvatski crkveni prelat, diplomat i pisac te jedna od najistaknutijih ličnosti hrvatske povijesti XVI. stoljeća.¹ Godinama je obavljao diplomatske misije u vodećim europskim državama. Sačuvana pisma Antuna Vrančića prema nećaku Faustu (također ključnoj figuri hrvatske renesanse), ali i drugim suvremenicima veliko su svjedočanstvo duha vremena. Zamišljeno Antunovo pismo Faustu temeljeno je na dva stvarna pisma² (18. veljače 1572 te 17. ožujka 1572) dok je zamišljeno pismo Antunove nećakinje, odnosno Faustove sestre Marijete, njen fikcionalni odgovor svome stricu u kojem raspravlja o financijskoj situaciji obitelji te izboru budućeg životnog partnera kao vlastito ekonomsko zbrinjavanje. Obzirom na drastične društvene promjene, ratna zbivanja, odnosno sudjelovanje u vojnim akcijama i depopulaciju izazvanu ustrajnim osmanlijskim prodorima i pustošenjima, u drugoj polovici 16. stoljeća je u gradu Šibeniku i distriktu bio uvelike prevladavajući udio ženskog nad muškim stanovništvom.³ Marijeta se u pismu upravo referira na tu činjenicu, kao i na pojam “šemprešole” odnosno usud “stare cure”2, naglašavajući pritom dvije jedine društveno legitimne životne opcije žene onog doba: udaja ili odlazak u samostan.

1. Hrvatska enciklopedija Hrvatskoga leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, preuzeto sa http://virtualna.nsk.hr/vrancic/antun-vrancic-2/
   
2. Sentimentalni odgoj: Antun i Faust Vrančić, Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Šibenik 1995. str. 81-85.
   
3. I. Kurelac: Status animarum prezbitera Bartolomeja Ostojčića kao izvor za proučavanje nekih aspekata socijalne topografije Šibenika s kraja 16. stoljeća, str. 220. ŠIBENIK OD PRVOG SPOMENA, Muzej Grada Šibenika 2018.
4. M. Zenić: Stari Šibenik: Kalama, skalama i butama, Školska knjiga, Zagreb 2010., str. 126